Här kommer ett fullspäckat inlägg med många goda tips inför höstlovet. Du hittar recept på allt från play doh, varm choklad, barnens favoriträtter, frukosttips, matsäckstips till läckra baktips! Jag kommer även att lägga ut flera tips på Instagram HÄR! Hoppas att ni får ett superfint höstlov 😀 Kram /Zeina
(Klicka på rättens namn för att komma till recept)
Recept på Play doh och trolldeg
du er amazazing! får inte nog av dina recept/ideer och variation av mat. Love it
Years ago I spent a month volunteering in Calcutta with the Missionaries of Charity, the religious congregation founded by Mother Teresa. There are many things I learned during that time with the sisters, but one of the greatest lessons was about how to sustain intense work without burning out.
The sisters go to the streets of slums picking up dying people and care for them on cots. They live in simple rooms and have a rigorous life of manual labor on top of this. They get paid nothing and don’t decide how they spend their time or even what they eat.
Yet, despite this intense life with almost no choice in what they do and when, they are able to sustain this mission for decades. By contrast, most of us likely know someone who lives with every comfort and support, gets to decide what they do and when, and yet complains of burning out in their work or duties.
You read Aleteia. You can help others discover it.
Every day, Aleteia shares the Gospel, free for everyone. Your donation helps us continue this mission and reach more hearts.
Support Aleteia
Why is this?
The Missionaries of Charity have four key building blocks that are held in harmony together each day. These building blocks of the day are actually what allow them to sustain the marathon of intense work without burning out.
The sisters dedicate daily time to each of these crucial aspects of life:
Prayer
Focused work
Healthy family and community relationships
Personal wellness practices
The secret is that these building blocks aren’t just for religious sisters in India – they’re actually needed for all of us, wherever you are and whatever your life circumstances.
Burnout doesn’t come from working too hard
The sisters started each day with prayer and Mass, then fanned out to their duties to care for the poorest of the poor. They ended their first work block promptly at midday to return to the convent for prayers, lunch, and, yes, rest in the afternoon. Then in mid-afternoon they returned back to their work assignments for the second work block of the afternoon. They had strict boundaries for prayer and rest that allowed them to sustain the marathon of intense work over many years. This emphasis on personal wellness and prayer allowed them to work with focus, diligence, and care.
Burnout doesn’t come from working too hard. It comes from neglecting key aspects of life that God has designed into us.
Just as a chair missing one or two legs will eventually fall, so will our life start to collapse in on itself if we neglect key aspects of how God has designed us.
Each of us daily need dedicated time for each of these building blocks of life. The antidote to burnout isn’t just resting more or working less, it’s actually living a harmonious life that allows space for each of these pillars.
In lay life, it’s not always possible to start and stop activities at exact times, especially if we are caring for kids or our work or personal situations require certain flexibility. But we also can’t allow such duties or commitments to be an excuse to avoid daily practices in each area.
God designed us for flourishing, not burning out. We just have to choose how we spend our time and energy to sustain the mission to which he’s called us.
~
If you’re interested in building an ordered plan of life to avoid burnout check out the Monk Mindset app (currently available on iOS), where you can access guided content from monks and nuns, set up your plan of life, and block distracting apps.
About the Author: John Cannon lived as Carmelite brother for seven years until he felt called to start SENT, a community for Catholic founders. He recently started Monk Mindset to help people learn and live out the practical wisdom and formation of monks and nuns. John holds degrees from Harvard, Oxford, and the University of Notre Dame.
Here is an approximation of the Missionaries’ schedule:
4:30-5:00 Rise and get cleaned up
5:00-6:30 Prayers and Mass
6:30-8:00 Breakfast and cleanup
8:00-12:30 Work for the poor
12:30-2:30 Lunch and rest
2:30-3:00 Spiritual reading and meditation
3:00-3:15 Tea break
3:15-4:30 Adoration
4:30-7:30 Work for the poor
7:30-9:00 Dinner and clean up
9:00-9:45 Night prayers
9:45 Bedtime
Stephen Fischer
2026-10-21 09:37
This is a sensitive topic for me, as I tried so hard to make it in Opus Dei as a numerary some 40 years ago, but after a couple of years had a breakdown. That was in about 1987 in my mid-20s, and it wasn’t until I was 58 that I was diagnosed at the Mayo Clinic with chronic fatigue syndrome (CFS/ME).
The point is that I have felt so guilty about not making it in Opus Dei; and it didn’t help that the people of Opus Dei made me feel like a failure by basically shutting me out of their activities. I had been recruited by Opus Dei in my senior of college at Northwestern like a star quarterback, so I knew what it was like when they really wanted me to come to their activities. At the end, I was basically treated like a benchwarmer who was wasting their time.
I can’t help but wonder if this is the reason Opus Dei hasn’t seemed to catch on in America. As Chesterton wrote so wonderfully in his biography of St. Francis, the key to that saint was his intense interest in every person he encountered, and not being too concerned to enroll them in his order.
Anyway, my experience with Opus Dei was devasting, especially as they had been assertive in distancing me from family and friends. When I left, I was very much alone with a serious health issue I didn’t understand.
Also, it would have helped a lot if Opus Dei had told me that God was pleased with my willingness to be celibate and committed in this radical way, and that not everyone is meant by God for a religious vocation.
The person who destroyed your peace might be living their best life right now. But St. Padre Pio has a warning you need to hear. ⤵️
Maybe they lied about you, betrayed your trust, or caused you pain they’ll never admit to. And somehow, they’re the ones who seem happy while you’re still trying to heal. You might even wonder, “God, why are You letting them get away with this?”
St. Padre Pio, a man who experienced false accusations, misunderstanding, and unfair treatment, left us with this powerful reminder:
“Don’t allow the sad sight of human injustice to sadden your soul; someday you will see the unfailing justice of God triumph over it.”
— St. Padre Pio
That person who lied about you? God knows the truth.
The people who betrayed your trust? God saw everything.
The pain you carried in silence while everyone else believed their side of the story? God saw that, too.
And here’s what we sometimes forget. Just because God hasn’t brought justice yet doesn’t mean He has forgotten. His timing is not our timing. And His silence does not mean He is absent.
But Padre Pio wasn’t teaching us to seek revenge. He was reminding us not to let someone else’s wrongdoing destroy the peace within our own hearts. Because when bitterness takes over, the person who hurt us continues to have power over our lives.
That’s why Scripture tells us in Romans 12:21:
“Do not be overcome by evil, but overcome evil with good.”
You can forgive without pretending the pain never happened. You can stand for truth without carrying hatred. And you can trust God’s justice without taking revenge into your own hands.
So if you’re still waiting for the truth to come out, if someone hurt you and never apologized, or if you’ve been asking God why the wicked sometimes seem to prosper, remember this.
The world may never acknowledge what happened to you. The people who wronged you may never admit what they did. But God knows. And no injustice is hidden from Him.
Don’t let what someone did to you steal the peace God wants for your heart. Leave room for His justice. And keep choosing what is right.
God sees.
God knows.
God is just.
Have you ever struggled to trust God’s justice when someone who hurt you seemed to face no consequences? Share your thoughts
Doseljavanjem Hrvata (Slavena) u Istru, na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, iz temelja je promijenilo društvenu i kulturnu mapu poluotoka. Hrvati su unijeli posve nove običaje, jezik, pismenost i način života, koji su se proželi s naslijeđenom romanskom (antičkom i bizantskom) kulturom. Pokrštavanjem su Hrvati ostvarili snažan katolički utjecaj, imaju ključnu ulogu u oblikovanju hrvatskog identiteta Istre, koji ih je povezao sa zapadnoeuropskim kulturnim krugom.
Za razliku od mnogih drugih europskih naroda koji su nakon pokrštavanja u crkvi morali koristiti isključivo latinski jezik, Hrvati u Istri uspjeli su izboriti jedinstvenu povlasticu unutar Katoličke crkve: službenu upotrebu staroslavenskog jezika u liturgiji i rimskog obreda pisanog glagoljicom.
Kako su mise i crkvene knjige bile na jeziku koji je narod razumio, Katolička je crkva u Istri postala glavna institucija koja je štitila hrvatski jezik od asimilacije (bilo mletačke s obale, bilo njemačke iz unutrašnjosti).
Svećenici glagoljaši (popi glagoljaši) izlazili su iz naroda, živjeli s narodom i dijelili sudbinu istarskog kmeta. Oni nisu prepisivali samo misale i brevijare, već i svjetovne pravne dokumente.
1.Dokumenti i zapisi istarskih Hrvata
-Prvi zapis o Hrvatima u Istri je u Rižanskoj listini , nastao 804. na skupštini u Rižani (kod Kopra) koju su sazvali franački vladar Karlo Veliki i njegov sin Pipin, zbog pritužbi starosjedilaca da je Knez Ivan, naselio i dao zemljište pridošlim Hrvatima. Dokument predstavlja jedan od najvažnijih pisanih izvora za ranosrednjovjekovnu povijest Istre i odnos franačke vlasti prema lokalnom romanskom stanovništvu i Slavenima (Hrvatima i Slovencima, koji su naselili sjeverozapadni dio Istre oko Kopra).
-Istarski razvod jedan je od najvažnijih hrvatskih srednjovjekovnih glagoljičnih pravnih dokumenata. Nastajao je u razdoblju od 1275. do 1395. godine. Povijesno izrazito značajan dokument o utvrđivanju i uređenju međa, „ kunfina” između feudalnih gospodara (patrijarh akvilejski, grofovi Gorički-Pazinski i Mletačka Republika) te seoskih općina „komuna”. Hrvati su već tada bili organizirani, imali župane i Sabor! Komisija od tri pisara pisala je dokument na tri jezika;
latinskom, njemačkom i hrvatskom (glagoljicom), pri čemu se hrvatski jezik izrijekom naziva „hrvackim”.
Pored Istarskog razvoda, ima još neprocjenjivih dokumenata kao dio hrvatske kulturne baštine u Istri;
– Misal kneza Novaka (1368. stoljeće): Ovaj prekrasno oslikani rukopis napisao je knez Novak Disislavić iz Like (iz plemena Disislavića / Mogorovića), kao zavjetni dar. 1405. sinovi su ga prodali crkvi sv. Jelene u Nugli kraj Roča u Istri. Taj je misal kasnije poslužio kao izravna priprema i predložak za prvu hrvatsku tiskanu knjigu.
–Misal po zakonu rimskoga dvora (1483. godine): (inkunabula – prvotisak) , prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije. Iznimno je važna jer je tiskana na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku i glagoljici, otisnuta upravo u istarskom Kosuću ili Roču.
-Brevijar Vida Omišljanina (1396. godine): Golemi rukopisni kodeks namijenjen crkvi u Roču, prepun biblijskih tekstova i apokrifnih priča, koji svjedoči o visokoj intelektualnoj razini istarskih glagoljaša.
– Petrisov zbornik (1468. godine): Enciklopedijsko djelo pisano u Istri koje sadrži ne samo vjerske pouke, nego i prve prijevode svjetovne srednjovjekovne književnosti, pjesme i poučne tekstove na živom narodnom jeziku.
Turisti posjećuju HUM i ALEJU GLAGOLJAŠA, kao spomenik hrvatskoj glagoljici! Jedinstveni na svijetu spomenički kompleks – cesta duga 7 kilometara između Roča i Huma, ukrašena s 11 kamenih skulptura posvećenih glagoljici..
Pored Aleje Glagoljaša, postoje i originalni, najpoznatiji i najznačajniji glagoljaški spomenici;
– Bašćanska ploča (oko 1100. godine): Iako se nalazi na obližnjem otoku Krku, ona je “rodni list” hrvatske pismenosti i neizostavan dio ove priče. Prvi put na hrvatskom jeziku i glagoljici spominje ime jednog hrvatskog kralja (Zvonimira).
-Plominski natpis (11. stoljeće): Jedan od najstarijih glagoljaških natpisa u samoj Istri. Uklesan je na vanjskom zidu crkve sv. Jurja u Plominu, ispod reljefa koji prikazuje kasnoantičko božanstvo ilirskog ili rimskog podrijetla (Silvana/Zelenog Jurja).
–Grdoselski ulomak (12. stoljeće): Pronađen kod Pazina (Grdoselo), svjedoči o ranoj prisutnosti glagoljice u samom srcu unutrašnjosti Istre.
–Humski grafit (12. stoljeće): Kratak, ali iznimno topao zapis koji je nepoznati pop glagoljaš uklesao na zid crkve sv. Jeronima u Humu. Napisao je: “Kovačići podužeše, a vrag im ne dade” (odnosi se na Kovačiće koji su pjevali misu, a vrag im je smetao).
–Ročki glagoljaški abecedarij (oko 1200. godine): Uklesan na kamenom zidu crkve sv. Antuna u Roču, prikazuje grafite s poretkom glagoljskih slova, što dokazuje da je Roč bio rano središte učenja pismenosti.
Svi ovi spomenici pokazuju da Istra nije bila izolirani otok, već živo europsko žarište u kojem se glagoljica koristila doslovno za sve, od klesanja na crkvama i pisanja ugovora, do tiskanja najmodernijih knjiga tog doba.
Nakon popova glagoljaša golem trag ostavili su i drugi katolički redovi:
-Benediktinci koje su Franci doveli na poluotok, osnivali su samostane u unutrašnjosti Istre. Oni su bili vjerski navjestitelji i učitelji naprednijeg gospodarstva, poljoprivrede i vinogradarstva i zapadne kulture.
-Pavlini: U samostanu sv. Petra u Šumi (kod Pazina) pavlini su stoljećima bili nositelji pismenosti, školstva i prepisivačke djelatnosti u središnjoj Istri.
-Franjevci: Osobito franjevci trećoredci glagoljaši, koji su osnivali samostane bliže narodu i širili prosvjetu na narodnom jeziku.
Katolički kalendar postao je regulator cjelokupnog društvenog i gospodarskog života u Istri:
Katolicizam u Istri nije bio samo religija, već okvir unutar kojeg se klesao hrvatski kulturni kod. On je omogućio istarskim Hrvatima da zadrže svoj slavenski jezik i običaje, a da istovremeno budu organski dio zapadnoeuropske katoličke civilizacije.
2.Sakralna arhitektura i prepoznatljivi istarski krajobraz
Svako selo i gradić u unutrašnjosti organizirani su oko crkve, a zvonici (kampaneli) postali su vizualni orijentiri u prostoru.
Posebnost Istre su stotine malih, kamenih romaničkih i gotičkih crkvica podignutih na raskrižjima putova, brdima ili poljima. One su služile kao duhovna zaštita težacima i pastirima.
Uz Crkve su groblja, na kojima su nadgrobni spomenici autentični pokazatelji hrvatskog, religijskog, narodnosnog i ideološko-političkog identiteta.
Po svom izgledu nadgrobni spomenici predstavljali su umjetnička djela, ponekada i vrhunska. Nadgrobni spomenici svjedoče o civilizacijskom, kulturnom, religijskom i nacionalnom pripadanju pokojnika. Oblici i natpisi svjedoče o vremenskom razdoblju u kojem je pokojnik živio, tako da su groblja postala „ muzeji pod vedrim nebom“. I ona sa imenima i prezimenima svjedok su hrvatskog identiteta Istre.
Freske su “Biblija siromašnih”! Kako je većina seoskog stanovništva bila nepismena, crkveni su zidovi u unutrašnjosti Istre (Beram, Svetvinčenat, Draguć, Hum) oslikavani živopisnim freskama. Te su slike objašnjavale vjerske dogme, ali su prikazivale i detalje iz svakodnevnog života istarskog čovjeka tog doba. Fotografija poznatih fresaka iz Berma (Ples mrtvaca)
-Kalvarije su snažan vizualni identitet hrvatske Istre, koje se sastoje od niza postaja (kapelica) Križnog puta koje se uspinju prema vrhu nekog brežuljka, gdje dominiraju tri velika križa (Isus i dva razbojnika). U Istri ih ima deset, kao deset Božjih zapovjedi i deset prstiju na rukama.
Mnogi istarski gradići u unutrašnjosti (poput Gračišća, Berama, Tinjana, Buzeta ili Pićna) imaju svoje Kalvarije smještene na uzvisinama izvan samih gradskih zidina. One savršeno prate topografiju istarskih brežuljaka, čineći ih prepoznatljivim motivom istarske kulturne baštine.
Kalvarije su oživljavale tijekom korizme, a vrhunac su doživljavale na Veliki petak. Tada bi cijela zajednica – od djece do staraca – u tišini i uz tradicionalno pučko pjevanje (koje često ima elemente istarske ljestvice) hodala od postaje do postaje. To je spajalo religijski obred s dubokim osjećajem zajedništva i pripadnosti.
Kapelice uz putove, male kamene strukture, najčešće s nišom u kojoj se nalazi kip ili slika obično Bogorodice, sv. Ante ili lokalnog sveca zaštitnika, podizane su na ključnim točkama u prostoru:
–Na raskrižjima putova: Služile su kao duhovni putokazi. Putnik ili težak bi zastao, prekrižio se i pomolio za siguran put. U vremenima bez moderne rasvjete i navigacije, one su bile i stvarni fizički orijentiri.
Na ulazima u sela: Imale su ulogu duhovnog štita. Vjerovalo se da kapelica na ulazu u mjesto štiti selo od bolesti (poput kuge), nevremena, suše ili zlih sila (u istarskom folkloru, štriga).
Zavjetna mjesta: Često su ih podizale pojedine obitelji kao znak zahvalnosti za ozdravljenje djeteta, povratak muža iz rata ili spas od gladnih godina.
Za razliku od velikih, raskošnih gradskih katedrala u kojima se često miješao utjecaj mletačke ili austrijske političke elite, ove kapelice i Kalvarije u unutrašnjosti izraz su identiteta istarskih Hrvata, podizao ih je sam narod, hrvatski seljaci, klesari i domaći majstori.
Građene su od domaćeg, istarskog sivog ili bijelog kamena, tehnikama koje su se prenosile generacijama. One svjedoče o tome da je katolička vjera za istarskog čovjeka bila neraskidivo vezana uz zemlju koju je obrađivao i crveni ili sivi krš na kojem je živio.
Kalvarija u Svetom Petru u Šumi, ugrađena u kružni tok, spoj modernog i povijesnog vizualnog krajobraza Istre
3.Hrvati su u Istri oblikovali društveni život svojim običajima.
-Pučke fešte i “Samanji”: Svako je mjesto imalo svog sveca zaštitnika (npr. sv. Pelagije u Novigradu, sv. Eufemija u Rovinju, sv. Blaž u Vodnjanu). Dan sveca zaštitnika (festa ili samanj) bio je središnji godišnji događaj koji je spajao vjerski obred, obiteljsko okupljanje, trgovinu i narodno veselje uz ples (balun) i svirku.
-Bratovštine su bila laička vjerska udruženja građana i seljaka organizirana pri crkvama. Bratovštine su imale golemu društvenu ulogu – pomagale su siromašnima, bolesnima, udovicama i siročadi, stvarajući rani oblik socijalne solidarnosti među istarskim Hrvatima.
4. Pored katoličke i vjerske kulture, Hrvati su u hrvatskom identitetu Istre, ostavili dubok i trajan trag u sljedećim ključnim segmentima:
-Jezik i čakavski dijalekt, doseljavanjem Hrvata u Istru stiže slavenski jezik. Tijekom stoljeća on se u unutrašnjosti i na istočnoj obali poluotoka razvio u specifične oblike čakavskog narječja (istarska čakavica). Čakavski govor postao je temeljni jezik svakodnevne komunikacije u ruralnim dijelovima Istre, dok su obalni gradovi zadržali romansko-venecijanski talijanski izričaj.
–Jedinstvena tradicijska glazba i folklor, Hrvati su u Istru donijeli glazbeni izričaj koji se smatra jednim od najosebujnijih u Europi:
-Dvoglasje tijesnih intervala (istarska ljestvica): Specifičan i netipičan način pjevanja i sviranja koji se zasniva na netemperiranim tonovima. Zbog svoje je unikatnosti uvršten na UNESCO-v popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.
-Tradicionalni instrumenti: Razvoj instrumenata poput roženica (sopela), miha i šurli, koji su i danas živi simboli istarskih narodnih fešta.
-Balun: Najpoznatiji narodni ples Istre, energičnog ritma, koji se pleše u parovima raspoređenima u krug.
-Usmena predaja i mitologija; Hrvati su sa sobom donijeli slavenska vjerovanja koja su se s vremenom lokalizirala i stvorila bogat istarski folklor pun mitoloških bića:
-Krsnici i štrige: Narodna vjerovanja o dobrim čarobnjacima (krsnicima) koji štite ljude i usjeve od zlih vještica (štriga).
-Legenda o Velom Joži: Priča o istarskim divovima (poput onoga iz Motovuna) koja simbolizira otpor i težnju hrvatskog kmeta za slobodom od mletačkih i austrijskih feudalnih gospodara.
-Suhozidna arhitektura i način gospodarenja; Iako su suhozidi postojali i prije, hrvatsko stanovništvo u unutrašnjosti do savršenstva je razvilo tehniku gradnje u suho (bez vezivnog materijala). Krčenjem krša nastale su tisuće kilometara suhozida koji dijele parcele, ali i specifične poljske kućice – kažuni. Kažuni su služili pastirima i ratarima kao sklonište od nepogoda i danas su prepoznatljiv vizualni simbol istarskog krajobraza.
-Spoj Slavena i Romana u umjetnosti; Hrvatsko stanovništvo u unutrašnjosti brzo je prihvatilo zapadnoeuropske umjetničke trendove (romaniku i gotiku), ali im je dalo vlastiti pečat. Najbolji primjer su srednjovjekovne freske (poput onih u Bermu ili Svetvinčentu). Iako su ih često slikali domaći majstori (poput Vincenta iz Kastva), na njima se u detaljima odjeće, fizionomije i natpisa jasno vidi prožimanje slavenskog puka i zapadne crkvene umjetnosti.
5. Dokaz hrvatskog identiteta Istre je tiskanje prve hrvatske knjige na glagoljici – Misala po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483. godine.
Misal iz 1483. je prva tiskana knjiga INKUNABULA na cijelom svijetu, koja nije otisnuta latiničnim pismom i latinskim jezikom. Istarski Hrvati otisnuli su je na svom jeziku i svom jedinstvenom uglatom glagoljskom pismu.
Po zapisu Jurja Žakna, ( žakan (đakon) Juraj) iz Roča; „Vita, vita, ite naša če stala!“ u prijevodu; “Živio, živio! Naša će stvar uspjeti!”, samo 28 godina nakon što je Johannes Gutenberg u Mainzu izumio tiskarski stroj, istarski glagoljaši uspjeli su organizirati i pripremiti tako složen i skup projekt u srcu Istre. Juraj Žakan spominje da se “čudo dostoje u Rime ili u Kosunje”. Kosuć je lokalitet tik do Roča, što ukazuje da je ondje postojala privremena, putujuća domaća tiskara. Ako je to točno, značilo bi da je prva hrvatska tiskana knjiga u potpunosti proizvod hrvatskih ruku iz istarskog krša.
Završna bilješka, tj. kolofon, hrvatskoga glagoljičkog Prvotiska iz 1483., ne otkriva nam gdje je prva hrvatska inkunabula otisnuta, pa to i danas ostaje neriješena zagonetka.
Do danas je ostalo sačuvano samo dvanaest nepotpunih primjeraka ove najstarije hrvatske inkunabule (inkunabulama zovemo knjige tiskane od 1455. do uključivo 1500. godine). Sedam primjeraka hrvatskog Prvotiska čuva se u Hrvatskoj, a pet ih je izvan domovine, u vrlo prestižnim institucijama širom svijeta:
u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, SAD, za koju Amerikanci tvrde da je najveća na svijetu; ta je knjižnica ovu knjigu otkupila 1930. od njemačkog industrijalca Otta H. F. Vollbehra (cijelu njegovu zbirku knjiga, u kojoj je bio spomenuti i hrvatski prvotisak, otkupila je za milijun i pol dolara; vidi [Šimić, Vukoja, u članku Dajane Ćosić i Josipa Galića na str. 39]);
u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Sankt Peterburgu, Rusija, za koju Rusi tvrde da je najveća na svijetu; taj je primjerak, koji je ujedno i najbolje očuvan (nedostaje mu samo jedan list), dospio kao dio znamenite Berčićeve zbirke, otkupom Ruske Akademije godine 1874., i čuva se u jednom manjem ormariću u koji su prikupljene najreprezentativnije knjige u posjedu te knjižnice (oko njih 200; osobna informacija dr. Svjetlane Olegovne Vjalove);
u Nacionalnoj knjižnici u Beču, bivšoj Kraljevskoj knjižnici, Austrija;
u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu (2 primjerka), koje su hrvatski glagoljaši donijeli kao darove;
u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Hrvatska (2 primjerka); jedan od tih dvaju primjeraka prvotiska (A) je bio u crkvici kod dvorca Dubovac pored Karlovca.
u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (2 primjerka); pogledajte fotografije niže.
u Samostanu franjevaca trećoredaca – glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu;
u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, nepotpuni primjerak od 7 listova (signatura dobivena dobrotom g. Željka Vegha);
u Samostanu dominikanaca u Bolu na Braču, izvorno iz obližnje Glagoljaške pustinje Dračeva luka, uz obalu Brača, nedaleko znamenitog Zlatnog rata,[1]
Najpotpuniji je primjerak koji se nalazi u Sankt Peterburgu u Rusiji: nedostaje mu samo jedna stranica. Sačuvano je i sedam fragmenata (listova), od toga tri pergamentna. Jedan primjerak prvotiska je na nepoznat način dospio iz sela Ricmanji kod Trsta u Beograd (vjerojatno u Narodnu biblioteku), ali je stradao prilikom bombardiranja Beograda 1941. g.
Ovo je samo dio kulturnog i narodnog bogatstva koje su Hrvati ugradili u hrvatski identitet Istre, Zbog duljine teksta, nisam spomenula književnost, poeziju, slikarstvo, zanate, obradu zemlje, stočarstvo….
Lili Benčik/Hrvatskepravice
[1] https://www.croatianhistory.net/etf/1483.html